Iskrenost (prema Bogu), istinitost - Ihlas  |
Autor: Šejh Abdulkadir Isa; "Istine o Tesavvufu"; s arapskog preveo šejh Ahmed Mešić
Ovo je drugi stupanj koji treba da se nađe zajedno sa iskrenošću (sidk) i strpljivošću (sabr). Mi ćemo navesti najvažnije što je došlo na temu istinitosti (ihlas) od časnih Kur'anskih ajeta i Poslanikovih uzvišenih hadisa, kao i riječi vodećih učenjaka i vodiča iz redova sufija.
Kur'anski ajeti:
Uzvišeni je rekao:
"Reci: Meni je naređeno da obožavam Allaha iskreno mu ispovijedajući vjeru." (ez-Zumer, 11)
"A naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno kao pravi vjernici vjeru ispovijedaju." (el-Bejjine, 5)
"Reci: Samo Allaha obožavam iskreno Mu ispovijedajući svoju vjeru." (ez-Zumer, 14)
"...zato obožavaj samo Allaha iskreno Mu ispovijedajući svoju vjeru." (ez-Zumer, 2)
"Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen neka čini dobra djela i neka obožavajući Gospodara svoga ne pripisuje Mu druga." (el-Kehf, 110)
Hadisi:
1) Od Ebu-Umameta se prenosi: "Došao čovjek kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: »Ako čovjek učestvuje u borbi i za to traži nagradu i spomen, šta mu pripada?« Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: »Njemu ne pripada ništa« i to ponovio tri puta i dodao: »On nema ništa«, a zatim rekao: »Allah, dželle šanuhu, ne prima od djela ništa što nije iskreno Njemu namijenjeno, i s čime se ne traži i ne želi samo Njegovo Biće.«" (ebu Davud, Nesai)
2) Prenosi Ebu-Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše likove, već Allah gleda u vaša srca." (Muslim)
3) Šedad b. Evs, radijallahu anhu, prenosi da je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: "Ko posti da bi bio viđen taj je postao mnogobožac, ko klanja da bi ga drugi vidjeli i on je nevjernik, ko podijeli sadaku da bi se pokazao i on je zanijekao." (Bejheki, et-Tergib ve-t-Terhib, II, str 31)
4) Mahmud bin Lebid prenosi: "Izašao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: »O, ljudi, čuvajte se širka u vašim tajnama, tj. u onome što skrivate.« Ashabi su rekli: »O, Božiji Poslaniče, šta je to širk u skrivenim stvarima?« On, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: »Čovjek ustane i klanja i upotpuni svoj namaz trudeći se zato što ga ljudi gledaju – to je širk u skrivenim stvarima.«" (Hurejre u svom Sahihu, II, str. 32)
5) Mahmud bin Lebid prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Najviše čega se bojim za vas jeste mali širk." Ashabi su rekli: "Šta je mali širk o, Allahov Poslaniče?" On, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Dvoličnjaštvo, pretvaranje, licemjerje. Kada ljudi budu nagrađivani za njihova djela Allah, dželle šanuhu, reći će: »Idite onima kojima ste se na dunjaluku prikazivali, pa vidite hoćete li dobiti kakvu nagradu kod njih!«" (Ahmed)
6) Od Ebu-Saida bin Ebi-Fadale, koji je bio ashab, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: "Kada Allah, dželle šanuhu, na Sudnjem danu sakupi prve i posljednje, na Dan u koji nema sumnje, povikaće trubač: »Ko u svojim djelima bude smatrao saučesnikom ikoga drugog osim Allaha kada bude tražio svoju nagradu neka je traži od njega, jer Allah je zaista neovisan da Mu se bilo ko kao sudrug pripisuje!«" (Tirmizi u svom tefsiru str 33)
Riječi učenjaka:
Ovo su neke riječi poznatih velikana tesavvufa u definisanju istinitosti (ihlasa) i pojašnjavanju njegovih značenja.
Profesor Ebul-Kasim el-Kušejri, definišući ihlas, rekao je: "Ihlas je izdvajanje Istinitog i Slavljenog u pokornosti sa nijetom (odlukom, dakle svjesno). A to znači da se pokornošću želi približavanje Uzvišenom Allahu, a ne nekome ili nečemu drugom, a ne pretvaranje bilo kom stvorenju, tražeći hvalu (slavu) kod ljudi i iz želje da se bude pohvaljen kod ljudi, ili iz bilo kojeg drugog razloga (značenja) osim približavanja Uzvišenom Allahu." I rekao je: "Ispravno je da se kaže da je ihlas čišćenje djela od opažanja očiju stvorenja." Ebu-Ali ed-Dekak je rekao: "Ihlas je čuvanje da stvorenja ne primijete, pa prema tome muhlis (odani) je onaj kod koga nema licemjerja." El-Fudajl bin 'Ijad je rekao: "Nevršenje djela zbog ljudi jeste licemjerje, a djelovanje radi ljudi je širk, mnogoboštvo, a ihlas (iskrenost prema Allahu) je da te Allah sačuva od toga dvoga." El-Džunejd je rekao: "Ihlas je tajna između Allaha i roba, nju ne zna ni melekj, pa da je zapiše, niti šejtan, da je pokvari, ni strast pa da je pobijedi." Sehl bin Abdullahu je neko rekao: "Koja je stvar najnepristupačnija za nefs, strasti?" On je odgovorio: "Ihlas, jer nefs u njemu (u ihlasu) nema nimalo udjela." Mekjhul je rekao: "Čovjek neće biti iskren četrdeset dana, a da izvori mudrosti neće izbiti iz njegovog srca na njegov jezik." Ebu-Sulejman ed-Darani kaže: "Kad se rob (čovjek) očisti (bude iskren), odstranit će se od njega mnoga šejtanska došaptavanja i licemjerje." Šejhul-islam Zekerijja el-Ensari je rekao: "Obaveza muhlisa (iskrenog i odanog) jeste da on ne gleda u svoju odanost niti da bude samozadovoljan zbog toga, jer, ako je tako, njegova odanost i iskrenost nisu potpune, a i to neki zovu prikazivanjem (licemjerjem)" (Svi prethodni navodi su prema djelu Risaletul-Kušejrija, str 95-96)
Nakon svega, dakle, ihlas je čistota djela od manjkavosti i nedostataka, u smislu želje za dopadanjem ljudima i njihovom hvalom i veličanjem ili bijega od njihovog prijekora i nevezanost za njih. Sve ovo se odnosi na zapažanja ljudi. Što se, pak, tiče opažanja djela od strane samog sebe, u tome ima mnogo opasnosti i teških zastora:
Prvi zastor: opažanje svoga djela i divljenje samom sebi zbog tog djela, tako da vidimo svoja djela, a ne vidimo Onoga radi koga ih činimo, pa naša pobožnost zastire, zaklanja Obožavanog (pa Ga ne vidimo).
Onaj ko očisti svoje djelo od divljenja samom sebi, njegovo znanje će biti ostvareno dobrotom i uputom od Boga, dželle šanuhu, i ako bude shvatio da je on samo stvorenje, a da i on i njegovo djelo pripada samo Allahu Uzvišenom, jer "Allah stvara i vas i ono što vi činite, radite"(es-Saffat, 96), onda će njemu pripadati odgovarajući dio nagrade (zarade).
A kada precizno pogleda svojstva duše i spozna da su ona onakva kako ih je opisao Allah, dželle šanuhu: "ta duša (nefs) je sklona zlu" (Jusuf, 53), shvatiće da svaki hajr koji on čini jeste,ustvari, čista dobrota i dar od Allaha Uzvišenog i tada će kušati značenje Allahovih riječi: "...a da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, ni jedan od vas ne bi se grijeha očistio." (en-Nur, 21) Čistoća čovjeka od licemjerja i od divljenja svojim djelima postiže se spoznajom sebe i spoznajom svojih unutarnjih osobina. Zato, neka se čovjek potrudi da postigne ovu spoznaju.
Drugi zastor: traženje nadoknade za svoja djela
Nadoknada može da bude na dunjaluku ili na ahiretu. Što se tiče nadoknade na dunjaluku tu spadaju različiti zahtjevi strasti. Među njima su strast za slavom, strast i ljubav za isticanjem i druge, ali isto tako i traženje određenih stanja, stepena, otkrovenja i spoznaja. U ovom smislu veliki učenjak Šejh Arslan, savjetujući, kaže svakom koji se okrenuo nečem drugom, a ne Traženom, ne Voljenom i ne Željenom: "O, robe strasti i pobožnosti! O, robe stepena otkrovenja, ti si zaveden." (Risala, šejh Arslan ed-Dimiški, str 177) On je njen zarobljenik, jer su to u cjelini zablude, ono što nije cilj, nego nešto drugo, strano, prolazno. Zastajanje kod toga znači prekid puta u stizanju do spoznaje Allaha, dželle šanuhu. Uzvišeni kaže: "...i da je povratak samo tvom Rabbu, Gospodaru." (en-Nedžm, 42) Šejh Abdulgani en-Nabulisi, komentarišući ovo što je rečeno, kaže: "Dakle, ako budeš težio (Allahu) nećeš se obazirati na strasti niti na svoj ibadet, niti na položaj (stepen) ni otkrovenje, a svoju želju usmjerićeš samo Njemu Uzvišenom, a ne nikom osim Njega, i tvoja odluka i težnja biće samo Njemu usmjerene, a ostavićeš sve osim Njega." Zatim kaže: "Prenio je Ibn-Ataullah es-Sikenderi u djelu »Et-Tenvir fi iskat Et-Tedbir« od njegovog šejha Ebil-Abasa el-Mursija, radijellahu anhu, da je ovaj rekao: »Sljedbenik (prijatelj) neće stići do Allaha dok se kod njega ne prekine strast za stizanjem do Allaha«, a riječi nekog od njih su i: »Da se ispneš na vrh kosmosa i uzdigneš se u bezprostor, pa zatim budeš zaveden nečim koliko treptaj oka, onda ti nisi od pametnih.« Ibnul-Farid, redijellahu anhu, u jednom stihu veli:
Ljepota svake stvari koja se otkrije
Dosadi mi. Rekao sam: moj cilj je iza (izvor tih ljepota).
Zato osvrtanje na ljepotu stvorenoga, i zaustavljanje kod toga,
Jeste obmana i prekid."
(Komentar Risale šejh Arslana, Abdulgani en-Nabulisi, str 29)
Kad god vidiš sve stepene da su ti se otkrili, odustaj od njih
Jer od sličnih smo i mi odustali.
Ibn-Ataullah kaže: "Kad god želja putnika (na Božijem putu) bude zahtijevala, tražila da on stane kod onoga što mu se otkrilo, njega zovu, dopru do njega šaptaji istine: "Ono što ti tražiš pred tobom je." (Ikazul-Himem, komentar na Hikem, I, str 51)
Žudnja čovjeka za ovim ili drugim mekamatima (stepenima) može biti skrivena strast. Ako ih postigne i njima se zadovolji, stvarni cilj (Bog, dželle šanuhu) ostat će mu skriven. Ako ih, pak, tokom puta ne dostigne, a pretvori ih u konačni cilj koji teži da dostigne posredstvom Uzvišenog Allaha, i pored uloženog truda neće ih dostići, pa će klonuti u svojoj odlučnosti, izgubiti nadu i razočarati se. Tada će se vratiti potišten, osim ako ga ne primijeti pažnja upute (iršad) onih koji upućuju (muršid), pa mu omogući spas (izbavljenje) iz ovog ponora. U protivnom, ostaje odbačen, odsječen, i vraća se sebi kao gubitnik.Što se tiče traženja nadoknade na ahiretu tu spadaju ulazak u Džennet i spas od Vatre. Ovo stanje se prevazilazi vjerovanjem da je ulazak u Džennet samo sa milošću Allaha, dželle šanuhu, a ne po čovjekovim djelima. Prenosi se od Poslanika, neka je spas i mir na njega: "Niko od vas neće ući u Džennet po svojim djelima." Rekli su: "Pa ni ti, o Božiji Poslaniče?" On je rekao: "Ni ja, osim ako me Allah ne obaspe Svojom milošću." (Buharija)
Ono što čisti (oslobađa) čovjeka (roba) od traženja nadoknade za njegova djela jeste njegova spoznaja (znanje) da je on samo rob, i da ne zaslužuje ulazak u Džennet i spas od Vatre, osim dobročinstvom Uzvišenog Allaha. Rob koji je potpuno potčinjen svome Gospodaru ne posjeduje ništa. Dakle, njegovo obožavanje Allaha, dželle šanuhu, jeste iz njegove čiste pokornosti, a ne iz nastojanja da postigne sevab niti nagradu, povlasticu i dobročinstvo od Allaha, dželle šanuhu, ni na ovom ni na budućem svijetu. Uz to ide Božija pomoć u pokornosti, pa kada rob vidi ovu pomoć među mnoštvom blagodati koje mu Allah daje, on će požuriti da se zahvaljuje Allahu na ovim blagodatima i tek tada će se očistiti od traženja nadoknade za svoje djelo.
Treći zastor: Zadovoljstvo svojim djelima i preokupacija (zavaravanje) s njima.
Čišćenje i izbavljenje od zadovoljstva svojim djelima postiže se sa dvije stvari:
1. Istraživanjem manjkavosti u svom djelu, jer je malo poslova u kojima šejtan ili strast nemaju upliva. Što se tiče šejtanovog upliva, u to nas je uputio Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio upitan o okretanju čovjeka u namazu pa je rekao: "To je krađa – šejtan krade od čovjekovog namaza." (Prenose Buharija, Ebu Davud i ibn Huzejme)
Ibn-Kajjim el-Dževzije kaže: "Kada je ovo okretanje samo za trenutak ili jedan mig, šta je tek sa okretanjem srca od Allaha ka nečemu drugom osim Njega, dželle šanuhu. Ovo je najopasniji šejtanov udio u čovjekovoj pokornosti i obožavanju Allaha, dželle šanuhu. (Medaridžus-Salikin, II, str 51)
Što se tiče udjela strasti u djelu (pobožnosti) to mogu da prepoznaju samo duhovno uzdignuti gnostici.
2. Svijest čovjeka o tome kakva pokornost pripada Allahu, kakvi su uvjeti za nju, kao i poznavanje javnih i skrivenih adaba te pokornosti. Kada bi se čovjek i danju i noću trudio opet bi vidio da je to manjkavo naspram onoga što Allah, dželle šanuhu, zaslužuje. Gdje je nemoćni i slabi rob naspram Stvoritelja kosmosa? Zato nam Allahova Uzvišenost objašnjava da je odnos njegovih stvorenja prema Njemu manjkav, pa kaže: "Oni ne veličaju Allaha kako Ga treba veličati..." (ez-Zumer, 67)
Prema tome ne obožavaju Ga onako kako Ga treba obožavati, ne spominju Ga kako Ga treba spominjati i ne zahvaljuju Mu kako Mu treba zahvaljivati. Tako se Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onaj koji je od svih Allahovih stvorenja najviše znao o Allahu, dželle šanuhu, trudio u zahvali Allahu, dželle šanuhu, cijele noći dok mu noge nisu otekle, pa se Aiša, radijallahu anha, sažalila rekavši mu: "Zar ti Allah nije oprostio sve ranije i sve buduće grijehe?" On je odgovorio: "Pa zar da ne budem Allahu zahvalan rob!" (Muslim)
Ona je, radijellahu anha, mislila da je cilj pokornosti Allahu oprost, a njemu je Allah već oprostio. On joj je, kao njen poseban, specijalni učitelj i učitelj svom islamskom umetu, odgovorio: Cilj ibadeta jeste čin robovanja (obožavanja, pokornosti) i zahvale Allahu, dželle šanuhu, na dvije blagodati: stvaranju i pomaganju (opskrbi). U tumačenju ove mudrosti korisno je ovdje spomenuti riječi velikog znalca (arifa) Ahmeda ibn Udžejbe, neka mu se Allah smiluje: "Djela su vidljive slike (forme) a njihova duša jeste postojanje tajne iskrenosti (ihlasa) u njima."
Komentarišući pomenutu mudrost rekao je: "Sva su djela duhovi i tijela, a njihova duša, bit je postojanje iskrenosti u njima, i kao što nema ništa od tijela ako u njemu nema duše, jer su tada mrtva i bijedna, tako isto nema postojanja tjelesnih i srčanih djela ako ne postoji iskrenost u njima, u protivnom su samo privid, prazna silueta koja ne daje nikakvu pouku. Uzvišeni je rekao: »I naređeno im je da obožavaju Allaha iskreno Mu ispovijedajući vjeru« (el-Bejjine, 5), i rekao je: »Zato obožavaj samo Allaha iskreno Mu ispovijedajući vjeru.« (ez-Zumer, 2) Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenio je riječi Allaha, dželle šanuhu: »Ja sam neovisan od svakog sudruga. Ko Meni pripisuje drugog osim Mene ostaviću i njega i njegovog druga.« Alejhisselam je rekao: »Najviše čega se bojim za svoj ummet jeste skriveni širk, a to je licemjerje.« Po drugoj predaji prenosioca se kaže: »Čuvajte se ovog skrivenog širka jer on gmiže kao mravi.« Ashabi su rekli: »Šta je to skriveni širk?« On je odgovorio: »To je licemjerje.«" U nastavku Ibn-Udžejbe kaže: "Ihlas (iskrenost) je trostepena: iskrenost običnih ljudi; iskrenost posebnih (duhovne elite); iskrenost najodabranijih. Iskrenost običnih: to je iskreno obraćanje stvorenja Istinitom, sa traženjem dunjalučke i ahiretske nagrade kao što su: zaštita tijela, imetka, obilje nafake, džennetski dvorci i hurije. Iskrenost odabranih: traženje samo ahiretskih nagrada, bez dunjalučkih. Iskrenost najodabranijih: potpuno odricanje bilo kakve nagrade. Njihov ibadet je realizacija obožavanja, njihovo izvršavanje dužnosti prema Gospodaru je iz ljubavi i želje za Njegovim viđenjem, kao što je rekao Ibnul-Ferid:
Ja ne tražim blagodat u Džennetima,
Osim što je volim da bi Tebe (Ja Rabbi) vidio.
Ili kako kažu riječi jednog drugog pjesnika:Svi obožavaju iz straha od vatre
I spas od vatre vide velikom srećom.
Ili da nastane Džennete pa da uživaju
U baštama Dženneta i piju sa Selsebila.
Ja ne gledam niti Džennet ni Džehennem
Za svoju ljubav ja ne tražim zamjenu."
Zatim je (Ibn-Udžejbe) rekao: "Oslobađanje od strasti i oslobađanje od najsitnijeg licemjerstva ne može se postići bez šejha i to nikada, a Uzvišeni Allah najbolje zna." (Ikazul-himemi, komentar na el-Hikem, od Udžejbe, I, str 25-26)
Sve ove riječi, i drugo što je kazano o ihlasu (iskrenosti), vraćaju se jednom cilju, a to je da strasti ne treba da imaju udjela u djelima pokornosti, bila ona tjelesna, umna ili materijalna, kao i to da se čovjek ne umisli u svojoj iskrenosti niti da se uobrazi za to što će biti opisan kao iskreni. Iz svega naprijed navedenog vidi se da je najviši cilj sufija to da oni svojom pokornošću traže Biće Allahovo i Njegovo zadovoljstvo, ne osvrćući se na nagradu ili kaznu (stihovi):Njihov cilj nisu Dženneti Adna
Niti lijepe hurije ni dvorci.
Viđenje Uzvišenog, to je njihova želja,
I to je krajnji cilj plemenitih ljudi.
Oni se boje Vatre i preziru je jer je ona pokazatelj Allahove srdžbe i osvete, a vole Džennet i traže ga jer je on pokazatelj ljubavi Allahove, Njegovog zadovoljstva i blizine, kao što je rekla žena Firavnova: "O, Moj Gospodaru, sagradi mi kod sebe kuću u Džennetu." Ona je tražila blizinu i društvo prije nego što je tražila Džennet, tražila je susjedstvo prije kuće.
I nije ljubav prema kućama obuzela moje srce nego...
I njena želja za Džennetom bila je samo želja da se postigne ljubav, blizina i zadovoljstvo od Njega Uzvišenog. I tako, kada se podigne interes čovjeka i izdignu se njegovi ciljevi, on se izdiže iz opažanja tjelesnih slasti i ličnih koristi, bile one ovodunjalučke ili ahiretske, i u svim svojim ibadetima traži ljubav i blizinu i ostvarenje čistog robovanja, a ovisno kakve interese čovjek ima takva budu i njegova djela.
Nemamo namjeru ovim reći da je onaj ko pobožnošću i pokornošću traži ahiretske blagodati i uživanje u slastima Dženneta, i spas od patnje u Vatri, nastran i zalutao, niti tvrdimo da je on odbijen od Allahovih obećanja. Takav čovjek je vjernik, dobar i pokoran Božiji rob, samo što je njegov stepen niži od stepena onih ljudi koji su se izdigli u svojim nijetima i čiji se interes digao u njihovoj iskrenosti prema svome Gospodaru. Imam Es-Sujuti kaže: "Ustrajnost u izvršavanju naredbi i zabrana samo u ime Allaha, a ne radi toga da bi se dobio sevab niti odbila kazna, stanje je onoga ko obožava Allaha radi Allaha, za razliku od onoga ko obožava Allaha radi koristi ili straha od kazne, jer taj obožava Allaha radi svoje koristi, iako je i on, takođe, onaj što voli Allaha (muhibb) i na stepenu je dobročinitelja, a i takvi spadaju u kategoriju bliskih." (Tejidul-Hakikatil-alijje, Sujuti, str 61)
U djelu "Kavaidut-tesavvuf" šejh Ahmed Zerruk kaže: "Veličanje onoga što je Allah
uzvisio je čvrstina, a omalovažavanje toga najčešće bude nevjerstvo, zato nije ispravno
shvatanje riječi: »Apsolutno ga ne obožavam iz straha od Vatre niti zbog težnje za Njegovim Džennetom«, kao omalovažavanje toga dvoga (Vatre i Dženneta), jer je njih Allah, džellešanuhu, uzdigao, pa muslimanu nije dozvoljeno da ih omalovažava, ili kao odricanje toga dvoga, jer se vjernik ne može odreći blagodati svoga Gospodara. Dakle, oni nisu svojim ibadetom za cilj imali to dvoje, Džennet i Džehennem, nego su radili radi Allaha, ni zbog koga drugog, i tražili su od Njega Džennet i spas od Vatre, ne radi nečega drugoga, a dokaz za to su riječi Uzvišenoga Allaha: »Mi vas hranimo samo radi Allaha«, gdje se vidi da je uzrokom djela učinjena želja za Allahovim Bićem. (Kavaidut-tesavvuf, Ahmed Zerruk, str 76)
Dakle, istinski cilj ibadeta jeste Obožavani, kao što je cilj spoznaje onaj Koji se
spoznaje. Suština sidka i ihlasa jeste jedinstvo Traženog (Metlub) i traganja, a istrajnost (sabr) u svemu tome jeste savršenstvo. Ova tri svojstva: sidk (iskrenost), ihlas (istinitost, odanost) i sabr (strpljivost) jesu sastavni dijelovi puta (prema Allahu), a puta onoga ko na ovim osnovama ne bude gradio svoj moral i svoje kretanje prekinut je, pa makar on tvrdio da je stigao; on je stao, makar tvrdio da i dalje putuje...
barek Allah fikun ahy,samo tako nastavi ;)
ReplyDeletehocu ahy :)
ReplyDelete